Recenzije: Dj Sprinkles - Where dancefloors Stands Still (Mule Musiq 2013)

My House is Your House

"There must be a hundred records with voice-overs asking, "What is house?" The answer is always some greeting card bullshit about "life, love, happiness...." … House is not universal. House is hyper-specific … The contexts from which the deep house sound emerged are forgotten: sexual and gender crises, transgendered sex work, black market hormones, drug and alcohol addiction, loneliness, racism, HIV, ACT-UP, Tompkins Square Park, police brutality, queer-bashing, underpayment, unemployment and censorship—all at 120 beats per minute."  - Dj Sprinkles - Midtown 120 Blues


Najčešća riječ današnjice je sloboda. U dijalektičkoj borbi uvijek nova stečena sloboda, bori se protiv nove neostvarene slobode, i tako u krug, u areni ljudske istorije taj fantom nam uvijek bježi. Svakom od nas je poznato da postoje društvene prepreke da izaberemo slobodno svoj život. Taj konflikt između društva i pojedinca ili grupe pojedinaca i čitavih pokreta je po nekim teoretičarima zapravo nosilac istorije i našeg napretka. Gledajući današnji svijet društvo postaje sve restriktivnije, samim tim se otvaraju novi frontovi za slobodu. No prije nego Vam objasnim o čemu riječ, i kakve veze ima sa ovom recenzijom, dozvolite mi da se nasmijem sopstvenoj situaciji. Borba za slobodu o kojoj je ovdje riječ praktički nije moguća na prostoru na kojem ja trenutno bivstvujem. Naši (gradski) Oci su nas davno bacili u mrak, i vid ovakve borbe kod nas je nemoguć iz više faktora. Ja ih neću navoditi – dovoljno je da se samo okrenete oko sebe, pogledate u svoj novčanik ili naslove dnevnih novina. Zato mi nemojte zamjeriti ovaj uvod i moj ironični smijeh. I zato neću govoriti o našim pohlepnim mitomanima i kontrolorima noćnog života. To ste osjetili na svojoj koži.



                                                                            

Rekao bih da situacija nije nigdje bajna, ali očigledno i na trulom zapadu, a bogme i istoku neštima sve kako mi mislimo. Ekonomska kriza i sve veća kontrola dovele su da se represivni organi okome na industriju noćnog života. Da počnu da regulišu i ovaj aspekt slobodnog vremena radno sposobnih ljudi. Tačno je da su specijalizirani, ovom slučaju techno/house klubovi počeli da zarađuje pare, ali da li im treba oteti, tj. da li potrebno ljude još više izmusti time što žele zaboraviti svakodnevicu. Država želi dio svog kolača od jedne tako jednostavne potrebe: da se čovjek otisne u noć i da sa drugim pripadnicima svoje vrste kroz muziku, ekstatično dotakne neuhvatljivo i onostrano... i da se ogrebe o snošku ako mu se te večeri posreći. To je drevni koncpet gdje je disko kugla zamjenila logorsku vatru. Tako da je jasan onaj moj glupi smijeh od prije, truli zapad i istok je bore za: Fight for Your Right to Party. Svjedoci smo da se u čitavoj Njemačkoj, posebno Berlin kao Techno Mecca (ili Rim ili Konstantinopolj ako vam je draže) digne na noge zato što tamo neka GEMA želi da oporezuje klubove jer puštaju muziku(?). Na dalekom istoku u Japanu uveden je Fueiho zakon koji se graniči sa srednjovjekovnim moralističkim zabranama.



                                          

Kompilacija Where Dancefloors Stand Still je izdana u Japanu da bi skrenula pažnju šire zajednice na Fuehio zakon i na koji način on ograničava ljudsku slobodu. No izbor kompilatora u ovom slučaju predstavlja stav sam po sebi. Terre Thaemlitz aka Dj Sprinkles je renesansni čovjek House muzike; dj, producent, teoretičar, pisac, bloger, slikar, fotograf. Čovjek koji je ošamario svijet, time što je razbio steretipni amalgman House Music = party music. Midtown 120 Blues je revolucionaran, interspektivni House album jer je otvoreno pričao o drugoj strani House-a, daleko od blistavih svjetala, ekstatične muzike, razdraganih drag queen-ova, non stop zabave, New Yorku i Madonni. Za Dj Sprinklesa House je: izgubljeni identitet, beskućništvo, spolne bolesti, alkoholizam i ovisnost o drogama, društvena stigma i neprihvaćenost, operacije promjene pola, depresija i smrt... sve to na 120bpm.




                                            
                                                                                                          

Ova umiksana kompilacija ne odskaće od drugih svojoj virtuoznom dj tehnikom, kao niti izborom ploča – ono što je izdvaja je iskrenost i želja za slobodom. Kad Dj Sprinkles objašnjava zašto je pobjegao iz Amerike zbog svoje transeksualnosti: „U SAD-u svi prirodno uzimaju slobodu i pravo da vam, demokratski kažu u lice da vas mrze i da bi se nasilno obračunali sa vama. U Japanu vas takođe mrze, ali zbog svojih konzervativnih stavova jednostavno ignorišu vašu pojavu ili se prave da vas ne vide. Nekako mi ta pozicija više odgovara.“ U toj izjavi možete samo da čujete iskrenost, bol i želju za slobodom. I upravo ova kompilacija je upravo to: House. It is what it is. Kompilacija je zaista opravdala svoju svrhu. Zašto ljudi muziciraju i slušaju House? Zato što su željni zabave, slobode, plesenja, željni hljeba od svoje muzike. Zašto Jazz, Blues, Funk, Hip Hop uticaji? Zato što je samo nastavak muzičke borbe za slobodu. Zašto poziva na ekstatičnost, zašto poziva na eskpizam? Zato što je potreban. I zato kad vam muškarac koji želi biti žena, sa čitav slojem šminke razgolićuje čitavu scenu i bussiness zasnovan snovima, obmanama i iluzijama o slobodi. Kad on/ona skida masku čitavom licemjernom društvu sa svoja dva gramofona, miksetom i koferom ploča... ova kompilacija dobija čistu desetku. Let there be House!!!

Playlista:
01. Braxton Holmes - 12 Inches Of Pleasure (Ron's Foreplay)
02. Alex Danilov - Deep S
03. Sound Mechanix - I Can't Forget
04. The Rhythm Slaves - The Light You Will See (Trentemoller's Deep Dub Mix)
05. Lectroluv - If We Try (Ambient Dub)
06. Manoo & François A - The Deep
07. Classic Man - Rapid Winds (75 MPH Mix)
08. Understars - Forestfunk I (No Damkkb Mix)
09. Gene Farris - Good Feeling
10. The Rude Awakening - The Dip (5AM Dipsco Mix)
11. MyMy - Everybody's Talkin' (Original Mix)
12. Choo-ables - Hard To Get (BT's Massive Groove)
13. Fingers Inc. - Never No More Lonely
14. Keys & Tronics Ensemble - Calypso Of House (Paradise Version)

Recenzije: Space Dimension Controller - Welcome to Mikrosector-50 (R&S 2013)

Avanture agenta 8040




















 

R&S je neuništiv. Belgijska izdavačka kuća koja kod ljubitelja elektronskog zvuka ima sličan renome kao što Ferrari ima kod ljubitelja automobila, pardon superautomobila. Sličnost tu ne prestaje jer pored reputacije, oni dijele simbol „propetog konjića“. R&S, što znači Renaat & Sabine, već 25 godina izdaju plesnu muziku najvišeg ranga. Ako vam ploče kao što su: Jaydee - Plastic Dreams, Joey Beltram – Mentasm, Human Resource – The Dominator, Ken Ishii – Extra, Aphex Twin - Selected AmbientWorks 1 ne znače ništa... pa dobro propustili ste jedan značajan dio istorije muzike. Ali R&S je jedna od onih izdavačkih kuća koja ne sjedi na slavi sa početka 90-ih, oni znaju da iskoriste uticaj koji su imaju, da prepoznaju mlade talente i time ucementiraju svoju poziciju u godinama koje dolaze. Blawan, Lone, James Blake, Space Dimension Controller kao poneko novo izdanje Juan Atkinsonovog Model 500 koji eto doživljava svoju novu mladost, i dalje pune police prodavnica ploča. Mora da je do neke dobre marketinške i ekonomske strategije? Prije bih rekao da je do spremnosti da se rizikuje, i sportskim riječnikom rečeno, ulaže u mlađe talente. I pred nama je zaista svježe, gotovo dječije naivno izdanje jednog od najperspektivnijih R&S "svemirskih" kadeta.
 

                                                                    
 
Njegovo prvo izdanje za belgijance je bio hyper uspješni EP Themporaly Thrillz, tako da s druge strane nije trebalo skupljati hrabrosti da bi se mladom Jack Hamillu aka Space Dimension Controller-u dala prilika da uradi samostalan konceptualni album o prostorno – vremenskom putovanju i avanturama agenta Mr. 8040. Trebalo je samo dati da mu se mašta razmaše i da pretvori svoj debitantski album u soundtrack o imaginarnom technoir filmu Welcome to the Microsector – 50.

Već uvodna stvar nas podsjeća nas na VHS trake i uvodne špicu kultnih (čitaj: bankrotiranih) produkcijskih kuća kao što je Carolco ili Cannon. Numere i skitovi koji slijede pričaju nam priču u kojoj naš junak Mr 8040, čiji je zadatak da donosi funk i zabavu na planete dosade, otkriva da je budućnost, tačnije vrijeme iz kojeg on dolazi izmjenjena. I otkriva da su mu za petama bivši šef Max Tiraquon i čitav Tiraquon Security Council na grbači, da je dosada i loša muzika zavladala Microsectorom 50. I što je najvažnija She, izabranica srca našeg junaka, je nestala. Dalje prateći bjekstvo Agenta 8040 saznajemo da je on krivac, i da je petljajući po prošlosti, tačnije donjevši nama ljudima 21. vijeka, nezamisliva „oružja“ kao što su Galaxy Disco, Wormhole House, i Time Warp P-funk napravio vremenski paradox. Da vam ne bih kvario čitav doživljaj, reći ću samo da se naš junak odlučio na žrtvu, time da ode u samoubilačku misiju povratka u prošlost – da bih spasio sve nas od dosade, i da pokuša naći Nju (She). Svemirska melodrama u punom jeku.

                                                            
                              
                                                                  
                                                                                    
Zaplet na stranu, ovo je bez sumlje jedan od albuma kakav bih Daft Punk voljeli da su snimili. Na sve strane pršte stereotipi iz osamdesetih, od jinglova, skitova i dijaloga; Casio synthova i analognih ritam mašina, nezaobilaznih ParlimentFunkadelic lirika, gitarskih riffova i bass linija, do space opera ambientalnih pasaža. Da je kojim slučajem ovo film Dino De Laurentis bi ga producirao. No da rezimiramo, album koji izvlači sve najbolje pop kulturne elemente iz 80-ih godina, tako da Welcome to Microsector 50 nije trashy evociranje uspomena i eksploatacije te dekade. Kao kultni film b produkcije kojem se vraćate iznova, i iznova. May the funk be with you.