Playlista: 1. Affkt - Sloth (Markus Homm Remix) 2. Dani Casarano & Felipe Valenzuela & Demian Muller - Hole In The Middle (Original Mix) 3. Darlyn Vlys Greeko - Delayed (Original Mix) 4. Man With No Shadow - Haunted (Original Mix) 5. Mihai Popoviciu - Burnin (Original Mix) 6. Wally Stryk - Unique (Dub Mix) 7. Los Suruba - Can Pilot (Juliche Hernandez Remix) 8. Gruuvelement's Alex Marcu - Airolo (Original Mix) 9. Loko - Jumping Jack Flash 10. Man With No Shadow - Sinus (Original Mix)
Datzee: Piletina ili govedina (junetina). Imas li kakav recept, kao poznati gurman, za nas??? Ginolla: Junetina definitivno. Lešo sa kuvanim krompirom u umaku od kopra. Mljac! Datzee: Koliko te poznajem da si nisi bas ljubitelj alkohola, šta bi uz to preporucio za piće???
Ginolla: Gemištec!!!
Datzee: Jedno ozbiljno. Šta fali Banja Luci da postane grad? U čemu je problem?
Ginolla: Pa gradu trebaju gradjani. Mi nismo jos na tom nivou. Datzee: Omiljena ploca koja nije na prodaju, bila ti u rukama ili ne???
Lijenost je bolest, ali kao i svaka bolest ona je izlječiva. I evo popio sam gorku pilulu i ozdravljenje je počelo. Zaista pokrenuo sam ovaj blog i recenzije na njima da bih (egoisitčno?) zadovoljio svoju potrebu za izražavanjem i promišljanjem te iste muzike, i ko zna možda pronašao još ljudi od kojih bih ponešto još naučio, i raspravljao o njoj. Ona nikad nije bila samo buka u pozadini, ili ajd-da-nešto-tandrči-u-pozadini. NIKAD!!! Uz dobar muzički uradak nikad nisam mogao da čitam, učim, gledam tv ili da pričam, oduvijek sam se prepuštao maksimalno... doživljavao i promišljao. Moglo bi se reći da je Ona (da sad je sa velikim O) bila moja saputnica kroz svaki dio mog života. U mom slučaju život je često oponašao umjetnost, tačnije pjesma/traka je bila kao stvorena za dati trenutak. No dosta o meni i mom plačipičkizmu, pred vama su albumi koji su trebali biti recenzirani u predhnodnom periodu (ljeto/jesen), no da bi se opravdao barem malo tim istim albumima, koji su mi pomogli da preživim predhodnu polovinu ove godine u ovom mrtvom svijetu. Hvala im. A puno hvala i vama koji volite pitati da li i dalje pišem, i ima li šta novo od muzike. Uvijek ima...
Queens of the Stone Age - ...Like Clockwork (Matador 2013)
Uvijek će biti ljudi koji će naći zamjerku za majstora Josh Hommea i njegov QOTSA, tipa, to nije više onaj stoner/desert, da ne svira prljav rock, previše gostuje drugima, i radi na off-projektima. No, moj odgovor se sastoji iz dva dijela.
Ovaj čovjek je možda najvrijedniji, najradišniji (lektori, jel ok ovo??) na čitavoj svjetskoj rock sceni. Snima sa drugima, producira tuđe albume, čak stigne da doživi komplikacije poslije rutinske operacije. No da, album nije više rockerski prljavi, ispoliran je do krajnjih granica u pomoć prijatelja - studijskog maga Trent Reznora (niste čuli za Nine Inch Nails?), što je samo za pohvalu. Na albumu se može čuti kako mašine krvare ulje.
Drugi dio je... niko apsolutno ne može da napiše ovakve tekstove gdje se recenzent ježi po koži, dok sa slušalicama prolazi ulicama svog grada, a Josh se smije, takođe, lažnom sjaju voljenog LA u pjesmi If I had a Tail: Get your hands dirty/roll up them sleeves./Brainwashed or true belivers./Buy flash cars,/diamond rings./ Expensive holes to bury things./ I'm machine,/I'm Obsolete,/in the land of free imortality.
Ili inekcija samopouzdanja pjesma Kalopsia: Oh why so sad/What have they done/...Oh why the long face?/You've got it all wrong/Forget the rats in ratrace/We'll choke chain them all./Fates favour the ones/that help themselves.../
I da bi srce bilo puno tu je My God is the Sun: Heal them - bright fire from the gun/Kneeling my God is the Sun./
Album ostavlja sledeću sliku u glavi: svijet u kojem End is Nigh, gdje ljudi daju sebi pravo da rade što god žele. Romantično šetanje uz more, posmatranje zalaska sunca, ali sa oprezom da se ne razrežete na smeće koje je more donijelo. Putevi zatrpani pijeskom i olupinama automobila. Visoke zgrade, simboli nekadašnjeg napretka su samo prazne ljušture od armiranog betona. Karakteri koji i dalje pokušavaju da žive svoje normalne živote, ali normalnost koja predstavlja odlazak u svakakve krajnosti. Vlast i policija koja samo prividno održava sliku normalnog poretka stvari, običan privid, jer ako je svijet ludnica - neko mora upravljati tom ludnicom. Može li napaćena duša u mrtvom gradu biti zadovoljna? Može!!!
Elektronska muzika je... hm opet počinjem recenziju na ovaj način. Ukratko sve je više mladih autora, koji su pristigli iz drugih žanrova (u ovom slučaju death metal/drone metal) koji su vidjeli da se uz par odličnih programa za produkciju može biti one-man-band, i inspirisani dubstepom i technom, odlučili da se posvete i prenesu drone/metal estetiku (čitaj Lustmord i SunnO)))) u svoje elektronske experimentalne radove. Bobby Krlic je jedan od tih mladih dark ambient afirmisanih umjetnika Vessel, Demdike Stare, Raime i poprilično radikalni Vatican Shadow, koji (izvinite na izrazu) ne jebu živu silu što koriste uticaje post-punka, goth rock-a, dronea, industriala, i ambienta.
Za ovaj album sam se zaista nećkao da li da ga recenziram u ljeto, jer muzika je apsolutno mračna. Koncept koji nam umjetnik ovdje predstavlja je vezan za strah od smrti i mogući morbidan osjećaj kad čovjek sam sebi gurne stolicu - a uže se zategne (dovoljan je pogled na omot).
No to ne bih trebalo odbiti svakog muzičkog sladokusca od ovog albuma, koji je samo na prvi pogled "morbidan"... on je divan, pun eksplozivnih bass linija, zimskih melaholičnih melodija, sa sablasnim minimalističnim ritmovima. Muzika za "sa one strane"...
Eh da, ta smrt, o njoj su pisali svi koji bolje barataju riječima ili da ne kažem bolje kose kosom, i dovoljno je dodati njihov citat u tekst, i ime u fusnotu no ipak. Haxan Cloak šuruje sa smrću kao da mu je prijateljica koja govori (da zamislite onaj glas, duboki alt spržen žestokim alkohol i jakim cigaretama): "nećeš još dugo, požuri se da uradiš što više možeš." Evo da pobliže objasnim muziku: izdronovani bass ritmovi i buka, etno ezoterični glasovi, klasični instrumenti koje je odsvirao kolega koji je na studiranju na nekom muzičkom konzervatorijumu i udaraljke načinjene od kože mrtve životinje. Kad bolje razmislim, i ispitam svoje osjećaje i jezu koju sam osjetio slušajući, ovaj koncept zapravo više pita kako bi se osjećali kad bi smo mogli osjetiti raspadanje sopstvenog tijela, lagano rastakanje sopstvene esencije.
Pokušao sam, hajde da probamo ovako: Excavation je konceptualna zvučna bomba. Album koji nije za svačiji stomak, kao i ovaj tekst.
Boards of Canada - Tomorrow's Harvest (Warp 2013)
Nema iščekivanijeg albuma za diskofile, 2013 godine, od novog albuma misterioznih škotskih matematičara BoC. Promotivna kampanja je krenula jedno tri mjeseca prije službene najave albuma, koja se sastojala u tome, što su se preview primjerci pjesama sa albuma pojavljivali u određenim prodavnicama ploča, sa vocodiranim glasom koji je izgovarao određeni broj. Poslije su entuzijasti skupljali, pratili i ranijim porukama ove vrste pokušavali da dešifruju brojeve, da bi odgonetnuli niz koji je opet otvarao nova vrata (------/------/------/xxxxxx/------/------). Fanatici svih zemalja ujedinite se.
No, ko bi im zamjerio na ovakvom reklamnom potezu kad im je muzika zaista vanvremenska. Ono što su već postigli na predhodnim albumima Music has the Right to Children, i diaboličnom Geogaddi, Campfire Headphase zacementiralo je Boards of Canada kao bend koji, i danas, mnogi pokušavaju iskopirati, ili staviti u određenu kutiju. Ono što ih je uvijek karakteristizalo su bile kaleidoskopske melodije, ugođaj vezan za intermezzo emisije u gluvo doba noći, ili hippy-narkomansko esoterično okupljanje, ili video kamerom uhvaćenom (sretnom?) djetinstvu.
Kultni status koji su stekli nije vezan samo za muziku, kao veliki ljubitelji matematike i misterija svakim su albumom ostavljali male zamke, za one koji mogu da ih prokljuve. Oni koji bi uspjeli dobijali su passworde da uđu na određene sajtove i da naravno, dobiju simbolične nagrade. Samo da znate to je i slučaj na ovom albumu, ali kao totalni duduk za matematiku odustao sam od tog poduhvata.
Zato ću se posvetiti onome što znam. Album otvara nevjerovatna Gemini koja za uvod ima špicu kao za neke od SF filmova b produkcije, a odjednom se tu pojavljuje melodija karakteristična za John Carpentnera. Reach for Dead je već klasični zvuk, ako se za BoC može reći klasični obrazac: hip hop ritmovi i predivne melodije kanadskih prostranstava. White Cyclosa opet podsjeća ali samo ritmom na spomenutog Carpentnera i The President is Gone.
Vjerujte mi, ja bih ovdje prestao da dalje opisujem Tomorrow's Harvest, ne zbog toga što nema šta da kažem, nego bi volio da ga sami dalje poslušate. Ja bih vam samo pokazao vrata, ali vi treba da uđete tamo.
Vrijedilo je čekati da se pojavi ovaj album, kao i pratiti sav taj hype oko izlaska albuma. Sad sa ove distance, ne čekam da se pojavi novi album, barem 3 do 5 godina, jer je i ovaj dovoljan za godine koje dolaze. a matematički freakovi imaju svoj novi zadatak.Možda prekratka recenzija preljepog ostvarenja elektronske muzike, no u ovom slučaju: što manje riječi - a više slušanja.
Moderat - Moderat II (Monkeytown/Mute 2013)
Moderat je elektronska super-grupa, spojena od trojice berlinaca koji su svakako sa svojim projektima osvojili svijet, pa zar nisu pored svojih albuma zaslužili da kao Modeselektor već dve godine budu headlineri na Sonaru i inim festivalima, a Apparat redovno gostuje na svim mogućim experimentalnim festivalima uključujući i Montreux Jazz Festival i Unsound. Super grupa je pojam kad spojite članove više super uspješnih bendova, a u ovom slučaju Gernot Bronset i Sebastian Szary (Modeselektor) i Sascha Ring (Apparat). Inače ovo im je zajednički drugi album. Prvi je imao super-lijepi-tužni-dubstep-pop hibridni hit:
U suštini Moderat pravi savršen balans između zabave i umjetnosti. odličan balans tužnih melodija i semplova kao i plesnih peak-time ritmova. Kako bi u suštini, pop muzika i trebala da zvuči 2013. godine.
Ovaj album je vašeg recenzenta toliko dojmio da je zaboravio na Daft Punk... zar vam treba bolja preporuka od ovog punokrvnog pretendenta za album godine, a Bad Kingdom je dostojan bilo koje top 40 liste, a i kandidat za spot godine:
Pips, Chips and Videoclips - Walt (Dan, Mrak 2013)
"Došli su nitkud, krenuli su nikamo i konačno postali niko i ništa." - Goran BareoPips Chips and Videoclips.
Pisac ovih redova ima ambivalentan odnos prema, ovom recimo najurabanijem zagrebačkom bendu - šta god to vama značilo. I dalje mi smeta taj blazirani stav, vokalna prenemaganja frontmena (davno još krajem 90-ih neki skriboman kao i ja se zajebao, pa je ih otpisao - da će Pipsi biti odličan bend samo ako se riješe Rippera - pjevača), kvazi - intelektualni stavovi koji odgovaraju zagebačkoj škvadri raspona od 30 - 45 godina, srednjeg imovinskog stanja, pseudo - liberalni i humanistički tesktovi, koji opisuju njihove egzistencijalističke probleme.
No, ovo je s druge strane album koji je pomogao recenzentu da preživi teško betonsko sunce, vrućine u autu, i na biciklu. Da ponovo prigrli svoju romantičarsku prirodu i da prizna da ponekad kuži tu purgersku spiku. Kako mogu reći ružnu riječ protiv albuma u kojem čak dvije (brojem: 2) pjesme u refrenu spominju Ljubav.
Pa čak i taj Ripper koji je vjerovatno navikao da ga ovakvi "Mickey Mouse jebači", muzički kritičari ocrnjuju na svojim blogovima i forumčićima, postaje bitan, i to kao tekstopisac - da ne kažem glasnogovornik generacije.: U svakoj pori ove pjesme/od početka sve je jasno/da mi niko neće klesat'/on je bio pjesnik./Jer ja nisam/ i nikad neću biti/provaljujem u zečije rupe gdje je neko/ostavio, zaboravio, izgubio./Ja dolazim tek poslije/kao rovokopač/i skupljam to smeće/ i od njega pravim kolač./
Pisac ovih redova sklanja sve ružne riječi i tvrdi da je ovo najbolji album na putu "brastva i jedinstva", tačnije od Banja Luke do Zagreba. Svaki put kad je posjećivao ovaj grad, ovog ljeta (i to tri puta u mjesec dana - veliko hvala Akiju najbezobraznijem, i najboljem nervoznom drajveru, i Maji sa najlošijom frizurom od kina Evrope do Tkalčićeve - koja je najbolji vodič kroz zagrebački underground i šverc u tramvaju!!!), i uvijek počinjao lagano, ali od srca, pjevati: Zagreb ti poklanja/svoj smog i asfalt/upoznaćeš njegov inside i out./
Tricky - False Idols(!K7 2013)
Tricky je car, i u to sam se uvjerio lično, čak uživo u svom malom gradu, kad je rasturio Kastel, tačnije nokautirao poput pravog boksera. Da, Adrian Thaws strasno trenira boks, i duva travu. I boli ga patka. Pa čak iako obrađuje bez beda Patti Smith i njenu Gloria. Ili kad reciklira sopstvenu prošlost sa Nothing's Change, tačnije koristi tekst svoje pjesme She Makes Me Wanna Die.
Zapravo Tricky radi ono što bi mi svi trebali, raditi po svom, raditi ispravno, fanatično i do kraja. Neće on probleme, skloniće ti se on s puta, ali ako ga dirneš i nastaviš navaljivati, slijedi direkt i patos. One by one, I'll knock you out!!!
Theo Parish - Theo Parish's Black Jazz Signature: Balck Jazz Records 1971 - 1976(Snow Dog 2013)
Jazz, o toj posljednjoj velikoj umjetnosti koju je iznjedrila Afro-Američka kultura (ok, ali Hip Hop koji ima hrpu sličnosti sa Jazzom, idalje je samo unuk Jazzu), imam zaista skromno znanje. Gledao sam redovito Ken Burnsov Jazz i trudio se da zapamtim istoriju.Čak sam zavolio pravac poznat kao Bebop, koji često znam naveče slušati bez ikakvih želje da saznam ime izvođača ili ime numere. Znam da su Louise Armstrong i Duke Ellington Bogovi jazza, Miles Davis najcrnji i najveći experimentator, da su Dizzy Gillespie i Charlie Parker znali svirati 6 do 8 sati bez prestanka i time putovali kroz vrijeme (sic). A Thelonious Monk spiritualno doživljavao svaku odsviranu (i neodsviranu) notu. Sun Ra ga odnio, sa ove planete u svemir i vratio ga da bi nam pokazao koliko zapravo možemo evoluirati - Space is the place. Herbie Hancock ga je spojio sa elektronikom. Omiljena Jazz ploča mi je A Love Supreme od John Coltranea.
Znam za labele ECM i Blue Note... i tu moje faktičko znanje staje.
No znam ko je Theo Parish... Theo Parish je DJ/producent, poznatiji po svojoj House produkciji, po saradnji sa Moodymanom, i svojoj opskurnoj-da opsukrnije-ne-može-biti-vinyl-only etiketi Sound Signature. I veliki poznvalac, kolekcionar, hodajuća enciklopedija svih muzičkih pravaca nastalih iz, dozvolite mi ovo, afro-američke i ostalih "manjinskih zajednica" muzika koje su nastale u tom melting potu zvanom teritorije SAD. Njegova opsjednutost muzikom, kao i njegova umjetnost DJ-inga imaju kultni status, a poznato je da u svojoj ogromnoj kolekciji ima ploča za koje ni njihovi autori ne znaju: Blues, Jazz, Hip Hop, Soul, Disco, Reagge, House - you name it.
Black Jazz Records je američka Jazz etiketa poznata po spajanju spiritualnosti muzike sa političkim i društvenim angažmanom. Izdavačka kuća, iako je skoro ponovo počela sa radom, svoje zlatne dane je završila sa smrću osnivača 1977.
Opšte poznat je fenomen da je Japan, kao konzervativna(?) i kroz istoriju zatvorena zemlja za strane uticaje, najveći potrošač svakog oblika pop fenomena koji dolazi sa Zapada (namjerno sa velikim Z) i da Japanci prosto žderu svaki muzički produkt koji im padne pod ruke. Ono što znam, da njihov fanatizam prelazi svake granice, pa tako izdavačke kuće i umjetnici često znaju uraditi specijalna izdanja albuma samo za japansko tržište. Za zapadno tržište relativno nepoznata kuća, u ovom slučaju japanski label Snow Dog je odlučio da otkupi back catalog rasformiranog Black Jazz Recordings. Hrabro odluče objaviti kompilaciju da je sačuvaju od zaborava, pronađu vrsnog kompilatora i eksperta - koji je u isto vrijeme i zvučno DJ ime da sastavi kolekciju po svom izboru.
Krajnji rezultat je nevjerovatan. Radijski umiksana kompilacija (za razliku od beat-matchinga, pod pojmom radijsko miksanje znači klasično: "sačekaj da pjesma odsvira do kraja, i tek onda nastavi sa drugom numerom.") koja odmjereno prelazi kroz cijeli Jazz spektar, vezanog za to specifično doba 70-ih. Odlična enciklopedija, meni lično nepoznate izdavačke kuće i muzičara koji su za nju potpisali, dostojna je da se nađe u svakoj muzičkoj kolekciji - od eksperta do početnika poput pisca ovih redaka. Još se samo mogu nadati da će dotični Japanci nastaviti da predstavljaju svijetu ova skrivena blaga. Once you go black, you don't go back!!!
Juan Atkins & Moritz von Oswald - Borderland(Tresor 2013)
Recenzirati Borderland je izrazito teško. Dovesti se u to da objašnjavam ko su Juan Atkins i Moritz von Oswald, kao i šta je Tresor, i njihov značaj za Techno muziku - zaista nemam potrebu to raditi, jer ako već čitate ove redove napamet znate sve. Samim tim još jedna zamka. Samo čuti da je izašao album ljudi ovakve reputacije bi momentalno, bez saslušavanja dovelo do toga da im dam čistu desetku (numerički: 10).
S druge strane bi bilo nepošteno i prije svega laički reći da je neorgininalno svirati varijacije na glavnu temu, samo povremeno dodati poneki zvuk, dodati delay. I time dati ocjenu od 1 - 10, čistu nulu (numerički: 0).
Međutim Borderland je zamišljen kao muzičko putovanje, u kome spomenuti dvojac, na glavnu Dub Techno temu iliti matricu, dodaju Jazz elemente. kad kažem putovanje, onda zaista mislim da Borderland treba slušati u komadu, mada će i DJs imati koristi od određenih tema/stvari.
Recenziranje Borderlanda je teško, ali slušati je izuzetno lako, posebno ako ste senzibilna techno duša, koja usput ima vremena na pretek.
Nine Inch Nails - Hesitation Marks(The Null Corporation/Columbia 2013)
U slučaju Trent Reznora nebo je granica. Radoholičar koji naizgled lako vodi kultni industrial metal bend, snima soundtrackove za viskobudžetne filmove, osniva i muzičke off projekte, producira značajne albume visoko tiražnih bendova; i što je najvažnije to sve vrhunski uradi u roku godinu dana.
Najvoljeni američki mračnjak sa novim Nine Inch Nails albumom, odvojio se od repova predhodnih heavy metal uticaja i više se, za očekivati, okrenuo elektronskom eksperimentalnom i atmosferičnom zvuku karakterističnom za filmove ili višedimenzionalne pop projekte. Da, okrenuo se i plesnom podijumu. Kao potvrda ove tvrdnje, sama činjenica da EDM trenutno najprofitabilniji muzički pravac (EDM je akronim za electronic dance music; namjerno smišljen od strane američke muzičke štampe da bi odvojila već postojeće jake house/techno/electro/bass scene, tačnije da bi se stvorila, pobogu, muzika za nove generacije - prim. aut.). Pa pogledajte platinaste, bolje rečeno fotošopirane i botoksovane, MTV zvijezde kao što su Madonna, Miley Cirus, Flo-Rida, Beyonce, koje rado kolaboriraju sa vrhunskim EDM producentima (bljuc).
No sve je to smeće u poređenju sa Hesitation Marks, i u nijednom momentu nećete čuti da Trent koketira sa top 40. A koliko je u suštini zaokret mali znaćete već prvim taktom da je to ipak NIN. Ima tu karakterističnih čovjek-na-dnu-niko-me-ne voli tekstova, distorziranih gitarama i synthovima, industrijskog ritma, s tim da je atmosfera uvijek mračna, epična, i filmska. Za čudo ima tu i funka (All Time Low), futurističkog soula i r'n'b-a (Satellite), peak-hour tech-housea (Running), bezuslovno davanje sebe (I Would for You), punk rocka (Everything), top 40 hitova (Came Back Haunted), opisa stanja nacije (Copy of A), trip hop mraka (Find My Way). Hesistation Marksnije industrial gothic dancefloor (Pretty Hate Machine), heavy metal suicidna poruka (The Downwards Spiral), rehabilitacija i terapija (The Fragile), povratak muziciranju i ponovnom otkrivanju rocka (With Teeth), obračun sa establishmentom i američkom spoljnom i unutrašnjom, politikom (Year Zero, The Slip), muzički razgovor sa duhovima (Ghosts I - IV). Znam samo da je album bez mane.
Međutim ostaju glavna pitanja: Planira li on ikada stati? I da li ga iko, ikad može stići?
James Holden - The Inheritors (Border Community 2013)
The Inheritors je spiritualni i neo-paganski bukvar, a ocjenjivački pakao. Mapa koja se sporo i dugo čita, dešifruje, i svaki put drugačije doživljava i shvata. Kao i svaka alhemičarska knjiga, za strance u toj oblasti totalno nečitljiva.Čita se sa lijeva na desno, i obratno. Čita se odozgo prema gore, i obratno. Od zadnje strane ili sudbinski otvorena na bilo kojoj stranici, tog dana. Njome se može proricati budućnost, hvatati najtanje niti prošlosti, i vječno zadržavati momenti sadašnjosti. Trans koji vodi na bilo koje mjesto u prostornoj dimenziji.
Ovo je i namjerno nedovršeni lavirint koji se izgubljenoj individui, prema njenom doživljaju namjerno postaje još složeniji. Skup muzičkih tonova koji spajaju animus i animu, mušku i žensku prirodu u androgeno biće, biće koje je spojilo oba atributa u sebi.
Ovaj album, ova muzika je razgovor sa ništavilom, pozivnica na bal zaboravljenih bogova, a za nekog mogu biti stepenice prema jednom, prema sui generis.
Spoj tradcionalnih etno instrumenata koji se sviraju još odavno, iz naše nezapisane istorije, produciranih i spojenih sa hi-tech digitalnim uređajima 21. vijeka. Ovaj album požrtvovanog slušaoca vodi u hodnik gdje je bezbroj vrata, a iza svakih vrata još bezbroj novih vrata. Izlaza ili ulaza - zavisno od subjektove predstave. Vrata koja otvaraju ili zatvaraju. Monolit - spomenik da u muzici nije sve rečeno!!! Gdje stavljanje u određeni pravac (moj šuplji posao - kao i mnogih drugih) samo dokaz da kritičar nije ni poslušao album, samim tim nije obavio svoj zadatak. Za ovo nema ocjene, niti se može dati neki racionalan estetski sud (da li su estetski sudovi racionalni sudovi???).
Samo slušati ili ne.
Tropic of Cancer – Restless
Idylls (Blackest Ever Black 2013)
U zamračenoj sobi, svjetlost
oktobarskog dana zaklanja baršunasta zavjesa boje trule višnje. U sobi visokih
tavanica čiji zidovi sa tapetama viktorijanskih motiva, slikama brkatih
predaka, nagih i oblih ženskih aktova. Na ustajalom vazduhu osjeća se miris
osušenog grožđa, vrelog čaja sa cimetom, zvuk pucketanja plamena svijeća i
presavijanja tarot karata. Za stolom veličine šahovske table dve ženske prilike
u crnoj odjeći iz viktorijanskog doba sa neizbježnim velikim šeširima, sanjivo
gledaju sudbinu koja im se otkriva putem otvaranja špila. Ni veliko ogledalo na
na stropu, niti drugo iste veličine pored kreveta nam neotkrivaju karte. Na
noćnom ormariću mala bočica na čijoj etiketi piše Morphine Sulphate – polu prazna.
Sve je nepokretno, čak i prašina odbija da padne. Sve dok jedna od prilika u
crnom iznenadnim, ali poput sna laganim pokretom ne ustane sa dvosjeda, svojim
bosim nogama, po perzijskom ćilimu, stane ispred ogromnog ormara. Otključavši
ga ključem gotovo filigranske izrade, iz ormara uzima veliku, ali tanku iglu.Poput sablasne sjenke vraća se za sto. U
rukama je nosila srebreni predmet, kao u nekom ritualu kojim se prinosi nož
svešteniku koji se sprema da obavi obred žrtvovanja ljudskog bića nepoznatom
bogu.
Prilika mirno sjeda, predaje savršenopo
pravilima rituala iglu, drugoj osobi, koja joj pridržava drugu ruku, izdvaja
kažiprst i nježno i precizno probija kožu. Par krupnih kapi krvi ističu. Padaju
na šahovsku tablu, padaju na činiju sa grožđem. Zatim prinosi prst i kreće da
ga ljubi, da ga liže, kao da moli svoju žrtvu za oprost, koja sjedi pored svoje
mučiteljice na dvosjedu.
Oproštaj je ponuđen u uzdahu zadovoljstva koji zvuči kao hladan vjetar sa
Sjevernog mora.
I pored kamina vazduh postaje hladniji, a vjetar napolju iznenada kreće da
njiše grane, sve jače, koje tresu prozore. Mrtvi pogledi predaka posmatraju
ovaj ritual koji zaziva drevne bogove požude i strasti, i predavanje potpunom
ništavilu.
Prepuštanje tami i zaboravu postaje ekstatično iskustvo. I ono vino i ono
grožđe će istruliti, slike, tapete i perzijaner razneseni u pepeo, tijela će
postati hrana za crve. Jedino će ostati ljubav i sjećanje na nju s one strane
ogledala.
Ovo bi bio najslikovitiji filmski opis prvijenca dvočlanog kalifornijskogbenda Tropic
of Cancer, očigledno nazvanog po knjizi Henry Millera (koja je kod nas prevedena kao Rakova obratnica). Tropic of Cancer se savršeno uklapaju u morbidan
koncept izdavačke kuće Blackest EverBlack, koja uz izdavačke kuće TriAngle i PANpropagiraju mračan,
nihilističan, fatalistički zvuk. Tropic of Cancer zvuče kao da Bauhaus svira na pogrebu pokojnom frontmenu
Fad Gadgeta, ili još bolje kao da Joy Division sa Nico prave soundtrack za Twin
Peaks.
Hipnotička bass gitara Camelle Lobo sa akordima
karakterističnim za post – punk i rani Goth Rock, plus elegični synth pasaži
koji ispunjavaju sobu/uši škotskom ili newenglandskom maglom, i eterični glas
poput opijumskog dima.
Na ovom albumu se sažima da je čovjek tragično biće, da je ljubav prevrtljiva,
a smrt neizbježna. Ovaj album je kao vještičiji napitak od suza, straha, snova,
iščekivanja, odgizenih noktiju, prokockanog povjerenja. A napitak??? Napitak bi
kod pacijenta ako ga popije vrelog, u doba mladog mjeseca, mogao vratiti nadu u
ljubav.
playlista: the dave brubeck quartet - theme for june prince - west darryl reeves - southern lights jose james - lay you down ermiaj - plants robert glasper experiment - letter to hermoine miles davis quintet with josh coltraine - fran-dance me'shell ndegeocello - love song 3 herbie hancock - sly nicolas repac - la fuerza del sentimiento miles davis - portia angelo badalamenti - red bats with teeth pat methney - expansions keith jarrett - tokyo encore
Datzee:.Koje nam vino preporučuješ za ove vrele dane 2013, neki lični favorit?
Srdjan Zrilic: veliki je izbor dobrih vina i male su razlike ali bih se zadrzao na
podrucju bivse Jugoslavije i izdvojio slovenačka vina. Vec duzi period
moj favorit jeste Kocijančić Zanut Sauvignon Blanc. Od vina iz okruzenja
preporucujem jos zilavku podruma Vilinka pored Mostara i od vinarije
Zvonko Bogdan Cuvée No.1. Datzee: Prvi doticaj s muzikom, tačnije prva kaseta/ploča/cd?
Srdjan Zrilic: Moji roditelji su imali ( i dalje imaju ) jednu finu kolekciju ploca.
Otac je skupljao rock vecinom a mama je bila cisti zaljubljenik u
klasiku. Prije osnovne skole, kad nisam znao tacno ko sta pjeva ...prve
ploce koju mi je otac pustio jeste Elvis Presley i Pat Garret and Billy
the Kid soundtrack od Bob Dylan-a. I sjecam se da sam obozavao da slusam
Bolero od Maurice Ravela, to sam plocu stavljao na repeat .
Datzee: kako si onda otkrio house/techno i kako je trajala dj evolucija?
Srdjan Zrilic: Prvi put kad sam uopste imao doticaj sa elektronskim zvukom jeste
Vangelis u krajem 80ih a nakon toga Prodigy i Sven Vath (sjecam se da
sam sasvim slucajno naletio na spot La Esperanza) i to je bilo to
Kasnije sam doticao razne stilove, bilo je raznih uticaja ali ako cu se
fokusirati na house i techno zvuk onda su prvi kontakti Armand Van
Helden, Little Louie Vega, Danny Tenaglia, Jeff Mills (Underground
Resistance uopste ), Laurent Garnier, Francois Kevorkian. Dosta sam
blizi americkoj sceni generalno, vjerovatno jer je bila muzicki
sarenija, inspirisana sa raznim stilovima (latino, rap, jazz itd ).
Svaki grad je posebna prica koji nosi posebne heroje koji su imali vrlo
jak karakter (Detroit, Chicago, NY ). Kao DJ smo vecinom radili
privatne zurke i mixali smo zaiste sve i svasta, naravno, kasete su bile
u pitanju. Mogu slobodno reci da je to bio cist kič, ali kič koji ima
smisla. Jer svi ti stilovi su zasebno gledajuci bili muzicki kvalitetni.
Vremenom sam se profilisao preko house muzici, tech house zvuku ali
nikada nisam bjezao od toga da na odredjenim zurkama mixam drum, hip hop
pa do rocka i slicnog zvuka. Jazz sam pustao u Becu u jednom absinth
baru i mogu reci da je to sjajno iskustvo. Jednostavno DJ mora biti
otvoren za sve stilove a svaka baza mora biti barem osnovno muzicko
poznavanje baze a to je jazz, funk, rock and all that good stuff.
Datzee: šta fali Banja Luci da postane grad????
Srdjan Zrilic: Gradjani cine grad gradom. Ja se sjecam Banja Luke prije rata i nakon
rata. Banja Luka je imala jednu kvalitetnu gradjansku masu koja je
slusala sjajnu muziku, uopste imala odnos prema gradu kakav teba da
bude. Samo kad uzmem npr moju osnovnu skolu...najveci mangupi su
slusali Panteru. Po skolama se slušala Nirvana, Alice in Chains, LL Cool
J, Beastie Boys itd... ono Guns n Roses je tada bio komercijala a realno
takav bend danas moze da oduva citav MTV deset puta i teski je
underground zvuk u poredjenju sa danasnjim smecem. Mogu komotno reci da
je MTV tada bio dobar edukativni program za klince. Cak i nakon
rata scena u Banja Luci je bilo jako dobra. Tog sam postao svjestan
prije par godina. Banja Luka je tad imala talentovane dj'eve koji su
znali muziku! Koji su ucili da postaju na objektima ( gramofoni, plejeri
). Koji su to radili iz ljubavi prema muzici. Ekipa je to znala, bila
je zeljna neceg novog. I na zurkama su ljudi slusali uvijek nesto novo i
tako je nastajala jedna zdrava masa koji posjecuju zurke, koncerte... Ne
znam sta se desilo...ali mislim da je razlog tog ponora sledeci. Ekipa
koja je drzala ovaj grad gradom je ostarila, dobila djecu....poslove i
poceli su da zive neki novi zivot. Neki su poceli da zive, tj mnogi,
zivot negdje daleko. Nove generacije su usle u tu masinu instant muzike,
hiperprodukcije. Mozemo reci instant kultura. Klinci su jednostavno to
prihvatili, taj citav life style. Nisu oni krivi. Ponekad mislim da
demokratija ubija kulturu. Tj, pogresno smo shvatili sta to znaci
demokratija. Datzee: Koja je inspiracija za mix?
Srdjan Zrilic: Inspiracija za mix..hm. Pa muzika. Neki odgovori su jednostavni i ne treba ici dalje. Ljubav, muzika, mir...
Jedan od razloga zašto sam pokrenuo ovaj blog je bio i taj što želim našim, banjalučkim muzičkim i ostalim umjetničkim sngama da pružim kakav takav medijski prostor. Ovdašnji mediji su zatrovani ljudi koji su ili etablirani ili su ... pa ne bih lajao zašto su zaslužili da budu u novinama ili televiziji. Ovaj tekst je napisala moja prijateljica Žaneta, pošto je ona ipak upučenija u punk/ska od mene + lijepo piše. Pa sam želio i njoj pobogu dati priliku da taj talenat pokaže. Hvala žaneta, a vi pročitajte šta ona ima da kaže o ovim mladim snagama. Jer je punk sirov, iskren i mlad... uvijek. Fur immer punk!!!
Datzee
Uživate u punk muzici? Ska vam je antidepresiv?
Onda će te mnogo propustiti (i biti depresivni - prim. urednika), ako ne poslušate promo materijal mladog banjalučkog ska punk benda Četri drota debela (pored imena Debeli Precjednik jedno od omiljenih imena - prim. urednika) u cijem sastavu su: Aco, Duško, Filip, Neven, Banjac.
Momci koji obećavaju, šaljuci jasnu poruku da Banja Luka ima mnogo toga
da prikaže i pokaže kroz pozitivnu energiju, dobar zvuk i ogromnu
ljubav prema muzici.
Petorica mladića koji žele da daju doprinos banjalučkoj
sceni, ostavljajuci veliki ska trag u našim ušima, usudila su se jos jednom
pokazati da punk nije mrtav i time prikupili brojne simpatije
poštovaoca dobrog zvuka! Jedna od pjesama koja se nasla na promu albumu
je i ''Mile Ronhil'' koja govori o svjesnosti clanova prema politickom
rezimu.Iako mladi,ambiciozni i talentovani,prinudjeni su da se bore
protiv nepravde koje drzava nanosi mladim umjetnicima uzimajuci im
prostore za svirku, zatvarajuci vjezbaonice, prekidajuci svaki
kvalitetan muzicki dogadjaj racijom.Četri drota debela ruse
predrasude, nadaju se boljem i rade ono sto vole.Svoj rad nazivaju
''šprdnjom'',a mi smo ipak sretni što ih imamo!
Na promo materijalu koji se slusa glasno i nikako drugacije se nalaze
4 pjesme koje možete prslušati na youtube-u (imate link direktan)
1.sanjam
2.pjansamska
3.mile ronhil
4. 4 drota debela
Iako za neke ljude techno i electro sinonimi, dva muzička pravca, tačnije braća ipak imaju različit put. Stvorila ih je ista revolucija: pojeftinjenje, i dostupnost ritam mašina i synthova. Pa možemo tome dodati i druge sadržaje pop kulture kao što su SF knjige i filmovi. Nultna tačka za oba muzička pravca je bila ploča grupe Kraftwerk - Man Machine. No electro je negdje u tom periodu otišao na drugu stranu. Dj-evi su miksali Krafwerk sa hip hopom i time stvarali muziku za breakdance, za plesače. Tako da je prva offical electro ploča u istorji postala Africa Bambaataa and Soulsonic Force - Planet Rock. No taj electro funk zvuk je bio više povezan sa P Funkom i Hip-hopom, dok nisu se pojavili prvi singlovi Juan Atkinsonovog Model 500 projekta. Model 500 je promjenio Electro time što mu je pored preciznog mehaničkog funka i scientific melodija, dao futurističku crtu ipravio pjesme (da pjesme, vocodirane, ali ipak pjesme) o putovanju u svemir, i u budućnost. Time mu je mu je podarena ideologija koja je propagirala "svijet koji dolazi". A takav zvuk je mogao dolaziti samo iz jednog mjesta na planeti: Detroita!! Ne spominjem to bez veze jer je taj isti Detroit bio simbol tehnološkog napretka, a kasnije i simbol otpora radnika bez posla i obojenih manjina. Za generacije odrasle krajem 70-ih i 80-ih Electro je postao soundtrack otpora.I jedan od simbola tog otpora, zapravo njegov glavni ambasador tog razmišljanja i djelovanja, prepoznat na svim dijelovima planete: Underground Resistance. Za one koji ne znaju, UR je mitološka gerilska grupa/izdavačka kuća čiji je glavni cilj uništenje "programera" - tačnije major izdavačkih kuća i velikih korporacija. Njima možemo dodati i istomišljenike kao što su i podvodna bića pod imenom Drexciya i hardcore vizionari Aux88. Svi oni zajedno su vojska koja kroz futurističku estetiku se bori protiv bogatih i pohlepnih vladara naših malih života.
No sintetičko sjeme, kao i sve zarazne ideje, nije se moglo zadržati samo na jednom mjestu.Nošeno vjetrom digitalizacije i nosačima zvuka pronašlo je plodno tlo na svim kontinentima, u svakoj glavi koja je željela da samostalno razmišlja, i da naučivši koristiti kompjutere i sekvencere kao oruđe (a bogme i oružje) da svoj doprinos borbi za slobodi. Jer ovdje više nije riječ o muzici i zabavi, Electro je modus operandi malog, porobljenog čovjeka u tehnološkom, strogo kontrolisanom i nadziranom svijetu. Sva sredstva kontrole pomoću kojih oni vladaju nama zasnovani su na posjedovanju znanja i elektronskih sistema, medija, i time nas drže u potpunoj kontroli. Najbolje ropstvo je ono kad ste uvjereni i ubjeđeni da ste slobodni.
Goran Alavuk, kodnog imena Alavux je jedan od cyber vojnika, virus u savršenom i šarenom technicolor svijetu demokratije i slobode. Njegova muzika, tačnije album Phutura je militantni sonični top. Ili ako baš želite, zvučna bojeva glava. Ovaj album take-no-prisoners. On vas čini ljutim, i to mu je cilj da vašu programiranu glavu i lažnu pozitivnu misao izshakuje, da vaša glava postane oružje za uništenje centara moći. Ovaj se album može usporediti recimo sa novijim Cisco The Advent Ferreira izdanjima.. samo je poprilično brutalnije, brže i bez kopromisa. Alavuxova muzika vas na agresivan način inspiriše da pokažete srednji prst sistemu. I btw ako budete pravili neke mirne demonstacije, pustite ovaj cd i sigurno će ova muzika će izazvati terror i paniku vladajućim strukturama. Everything you hear can not be truth, everything you see is not for real!
Na ovom linku možete preslušati čitav album, i da se uvjerite u sve ono što sam vam napisao. Ako vam se muzika svidi, podržite umjetnika i kupite cd ili digitalnu formu albuma.
Doba ekonomske krize, pad muzičke industrije, smrt nezavisnih izdavačkih kuća, nestanak materijalnog (čitaj: opipljivih) medija, kao i rastuća piraterija su zaista uticala i na elektronsku klubsku muziku. No tema ovog teksta neće biti sumorna dnevnoekonomska tema,ovdje će biti riječi o jednom posebnoj vrsti muzičkih izdanja - Dj mix kompilacija. Da bih recenzirao dve naslovne kompilacije dopustiću si da vam ispričam istorijat i razlog nastanka takvih muzičkih izdanja. Fenomen dj mix kompilacija počinje u doba disco ere kada su budući dj proto starovi snimali, izdavali, dijelili i promovisali svoje uratke, snimljene na kasete, kao svojevrsne vizit karte, da bi se afirmisali i dobili gažu u nekom klubu ili radio stanici. Na promo mixevima dj je morao da pokaže svoje znanje muzike, sposobnost i tehniku miksanja, i svoju individualnost i specifičnost da se razlikuje od drugih. Samim tim bi se zatvarali u svoja četiri zida i vježbali, provjerali koja ploča ide na koju, i koju ploču pustiti u određenom dijelu večeri.
Kasnije kad su dj-eve stekli ime i afirmaciju ti opskurniji demoi, kao i snimci sa radio emisija su se širili među ljubiteljima putem snimanja sa kasete na kasetu ili direktno sa radio emisija (Internet!? Šta je to?)... i time su kvalitetni i srećni dj-ejevi stekli kultni status. Posebno među klincima koji nisu moglu da zbog godina posjećuju klubove. Da ne spominjem da su te kasete odigrale ulogu inspiracije i "udžbenika" za sve one koji su su željeli da postanu Dj-ejevi.
No kad su krajem 80-ih Techno/House (i ostali potpravci) prerasli marginalne granice i postali dio pop kulture, kao i društveni i kulturološki fenomeni velike izdavačke kuće i razni menadžeri (vječiti negativci) vidjeli u tome novac, dj mix kompilacije postaju proizvod. Proizvod koji reklamira brendirani super klub i dj-a rock zvijezdu. U to doba superklubova više nije bitno kakav je kvalitet muzike. Ono što je na njima bilo jesu radijski hitovi upakovani u dancefloor remix, kao i bezvrijedni klubski hitovi koji su se eto puštali i u "dizelaškim" i narodnjačkim klubovima i kafićima. Najbolje od svega što je ovaj trend donekle nestao, možemo zahvaliti svim onim ranije nabrojanim faktorima koji su uticali na muzičku industriju.. Novo vrijeme je došlo, ali o njemu ćemo u nastavku teksta.
Ono što čini kvalitetnog Dj-eja su sldeći aksiomi:
- Da zabavi publiku, koja je došla da se ispleše kao da ne postoji sutra, i da bi jedva čekala idući vikend da se vrati u svijet gdje ne postoje problemi, politika, rasizam, i sl. A između vikenda da ta ista publika priča o numerama koje je dj pustio, i da prepričava predhnodni vikend.
- Da Dj gleda, posmatra publiku, da ih "čita", da diše zajedno sa njima, i da zna šta im treba pustiti, i znati na kakvo muzičko putovanje ih odvesti te večeri.
- Da pored numera koje razaraju plesni podijum, i starih provjevjerenih klasika, mora i da edukuje publiku novim pločama. Te nove ploče moraju biti opskurne, nepoznate i nove, da iznenadi plesače, pa čak i da ih iznenadi nekim drugim muzičkim pravcem da bi promjenio atmosferu.
- Da bude tehnički savršen, da poznaje alat kojim se služi, da poznaje zvučnike i princip rada soundsystema, i da ima minimum znanja iz elektrotehnike. I najvažnije da fanatično poznaje svaku traku koju posjeduje, da bude muzički erudita.
Iako još nisam doašo do recenzija, želio sam da ljudima objasnim otkud takav fanatizam prema djingu, fanatizam u usklađivanju tempa različitih stvari, usklađivati ih u isti takt i od tuđe muzike napraviti priču i putovanje, bez riječi. U tome je prednost Dj-a - on nije jukebox, on je umjetnik. Možda je nezahavlno poređenje, ali je osjećaj sličan kad svirate sa bendom pred publikom, i kad vas publika prihvati, tačnije osjete vibe i osjećaje koje ste vi odašiljali. Jel jasno barem malo???
No vratimo se recenzijima; dva najveća mjesta koji svaki Techno/House hodočasnik mora da posjeti su londonski fabric (namjerno malo f) i berlinski Berghain/Panorama Bar. Ova dva uberkluba su stekli kultni, tačnije vjerski fanatični status beskompromisnim muzičkim programima i line - upovima, ulaganjem u savršene soundsysteme - koji se specijalno prave da bi odgovarali akustici kluba. Baš zbog tih beskompromisnih stavova - za njih nema krize.
Cilj izdavanja njihovih mix kompilacija nije da se zgrne novac, ili da se izreklamira klub. Cilj je ja se predstavi novi zvuk i da se kompilatoru dozvoli da, odrešenih ruku slobodno kreiraju novu muziku. I baš zato njihove kompilacije predstavljaju zeitgeist Techna/House.
Fabric 69 : Sandwell District (fabric, 2013) Sandwell District je mrtav kao izdavačak kuća/muzički projekat/kolektiv. SD u nastanku je počeo kao misteriozna izdvačka kuća, na omotima nije bilo ni imena izvođača, niti naziva pjesama. Ono što ih je izdvajalo je njihov vizuelni identitet: DIY post punk, negdje na granici sa ranim Mute izdanjima i omotima Throbbing Gristlea. Njihova muzika je ponovo u techno vratila industrijski, metalni bezkompromisni zvuk koji je uticao na pojavu novih snaga: Perc, Stroboscopic Artifacts, Ancient Methods.
No skrivanje identiteta nije dugo stajalo, i otkrilo se da iza SD-a stoje stari znanci: Karl O'Conor (Regis - suvlasnik Downwards labela), Function, Female, Silent Servant, Rrose... i kad se pročitaju ova imena - nije ni čudo što je ta muzika bila brutalna. Fabric 69 je Sandwell Districtov swan song, posljednje zbogom, uz moto: bolje izgorjeti, nego lagano uvenuti. Raspali su se zbog umjetničkih neslaganja kao i zbog tipičnog egoističnog rock'n'roll života (tuče na aerodromu i u sred press konferencija). Ali su nam ovim mixom ostavili kako ostati dosljedan sebi, kako ne morate zavisiti niodkoga i da se posvetitite upotpunosti sopstvenoj ideologiji i DIY estetici.
Još nešto Mix je namjerno snimljen u Abletonu sa dosta edita starih traka, novih numera koje bukvalno plove i nadopunjuju jedna drugu. Mogu samo zamisliti kako bih ovaj mix zvučao u fabric-ovoj room 1, na najboljem zvučnom sistemu na svijetu. Dragi Sandwell District - zbogom i hvala. techno do koske.
playlista:
1. Silent Servant - A Path Eternal 2. Function - Voiceprint (Loop/Edit) 3. VCMG - Spock (Regis Remix) (Loop/Edit)
4. Boyd Rice / Frank Tovey - Extraction 7
5. Raime - Exist In The Repeat Of Practice 6. Ike Yard - Loss (Regis Version)
7. Vatican Shadow - Church Of All Images (Regis Version)
8. Fiedel - Andreas (Bonus Beats) 9. Cub - CU2 (UST Funk Mix) 10. Mary Velo - Detune
11. JPLS - Basis 12. Rrose - Wedge 13. O - "Syvays" 14. Rrose - Wedge 15. Function - Modifier 16. Carl Craig - Darkness 17. Markus Suckut - Hunt 18. Samuel Kerridge - Waiting For Love Part 1 19. Untold - Motion The Dance
20. Surgeon - As You Breathe Here Now
21. Mark Ernestus - Mark Ernestus Meets BBC 22. Plastikman - Plasticine 23. Trevino - Uptight 24. VCMG - Spock (Regis Remix)
25. Planetary Assault Systems - Flat Tire
26. Factory Floor - 16-2-16-9-20-1-14-9-7 27. James Ruskin - Into A Circle 28. SS/S - Sicario de Dios: Siglo 2 29. Laurent Garnier - At Night 30. Function - Voiceprint (Reprise)
Steffi: Panorama Bar 05 (Ostgut Ton, 2013)
Panorama je drugi floor, na spratu, u Berghainu, sa svojim residentima i posebnim muzičkim programom. Ono što ga je proslavilo su legende i mitove, o razuzdanom sexu, bestidnom konzumiranju droga, kao i ispijanje alkohola u potocima. Nije ni čudo što na ulazu u Berghain imate ogromnu tablu na kojoj piše na šest jezika: ZABRANJENO FOTOGRAFISANJE. A sve se pravda da ovdje ljudi dolaze da zaborave vanjski svijet. Da biste shvatili kakav je to klub morate znati da zabave počinju u subotu a završavaju negdje oko ponedeljka poslijepodne. I da bi zadovoljile zahtjevima inteligentne muzičku klijentelu Berghain je predviđen za no-compromise techno, dok je Panne (naziv u lokalnom slengu) rezervisan za Deep House, jackin' Chicago, Detroit Techno i Disco.
U petom izdanju Panorama bar mix kompilacije izbor je pao na resident dj-eja (tačnije dj-icu) Steffi, holanđanku sa dugogodišnjim berlinskim stažom.U ovoj kompilaciji Steffi nas vodi kroz mračne i melaholične deep techno vode (obratiti pažnju na traku Fred P - Project 5), da bi nas, vjerovatno simulirajući atmosferu u Panorama Baru, kad sunce uđe kroz ogromne prozore, da nas uvede u uplifting funky house - koji mami osmjehe na lice. Pisac ovih redova je zamišljao kako bi ovakav programing večeri volio slušati 7 - 8 sati. Dugo puštanje dark and deep ploča, da bi negdje zadnja dva sata slušao veseli house.
playlista:01. Palisade – 18:30 02. Endian – Doze 03. Big Strick – Hayday 04. Chris Mitchell – Lonely Nights 05. BLM – The Nest 06. Fred P – Project 05 07. Naoki Shinohara – Timeless 08. Juju & Jordash – A Stab In The Dark 09. John Barera & Will Martin – Reality 10. DJ Fett Burger – Disco Tre 11. Juergen Junker – Post Reunion 12. Steffi – DB011 13. Dexter – Jawada 14. DJ Skull – Don't Stop The Beat 15. Obsolete Music Technology – Latency 16. Trevino – Juan Two Five
Da zaključimo: oba su mixa tehnički savršena, kao i izbor traka i tajmingovanje kada pustiti koju traku. Sandwell District nas laganim bpm-om voza pasivno agresivno, kroz kling-klnag-klong industrijske zvukove, da bi nas odveo u 4am peak-hour techno. Steffi radi suprotno kroz mrkli mrak dugo drži dve ploče da zadržavajući klaustrofobičnu atmosferu, da bi nas obradovala, i spremila da svi zajedno pozdravimo sunce koje je izašlo samo za nas, a onda možemo komotno nastaviti dekadentno divljati minimum 24 sata.
Ako neko traži dobre oficijalne kompilacije neće pogriješiti ni kod jedne. Ako neko mlađi želi da se posveti dj-ingu, a ne da bude fudbaler, ove kompilacije će ga naučiti kako da miksa i da nauči kako da programira svoj nastup.
U moru besplatnih podcastovai live snimaka na soundcloudima ili mixcloudima, ove kompilacije su svjetionici čiste umjetnosti, počevši od muzike, do omota. No najvažnije je što za vrijeme slušanja ovih kompilacija poželite da ste sa hrpom razularenih plesačica i plesača, koji doživljavaju katarzu negdje oko 7h - 8h ujutro!!! Ako niste u mogućnosti, okrenite par brojeva telefona i pozovite prijatelje, i napravite najbolju zabavu na svijetu.
