Recenzije: Goatmere & Hellspades - 13 Ways to Die (Punkthrone Mafia 2013)

 Orkestar za ubistva i sahrane

 

To jutro je mirisalo na ponedeljak. Zapravo sva čula i samo tijelo osjećaju specifičnu radijaciju prvog radnog dana u sedmici. Zavisno od osobe, svako tijelo tumači taj fluid pozitivno ili negativno. S druge strane ono što sam ja osjećao je bilo stanje rutine, svakodnevno pretapanje obaveza i kućnih poslova u jedan jedini momenat. Vojnički tačan poziv. S druge strane žice Crni Djaf, vječni saputnik i neizostavna figura svakog običnog ponedeljka. Zvono na vratima, a moje istrenirano uho je znalo da je upravo on na vratima. Sve je potpuni deja – vu. Crni se, kao i svakog dana, žalio na moju opsjednutost elektronskom muzikom. Vješto me je ubijedio, povlađujući (“Pa ajde poslušaj nešto novo, znam ja da imaš uho za kvalitetnu muziku“.) da mi pusti do tada nepoznat bend.

Goatmere & Hellspades su pančevački horror - punk/psychobilly bend. Za one koji ne znaju o čemu je riječ, neka zamisle Ameriku 50-ih godina prošlog vijeka i popularni rockabilly (rani Johnny Cash, Carl Perkins i neizostavni Elvis), kao i u to vrijeme popularne horror/fantastika filmove b – produkcije. I sve to pomješajte sa punk estetikom. Goatmere & Hellspades možemo na prvo slušanje odmah usporediti sa neizostavnim punk čudovištima Misfits i psychobilly prvacima The Cramps. Biografija Goatmere & Hellspades glasi ovako: okupili su se 2009 kada su i snimili svoj prvi demo, psychobilly naziva Demo of the Dead. 2011 se pojavljuju na kompilaciji Pandemonium vol.3 sa pjesmom Kapela. Da bi iste godine izdali i split single Goatmere&Hellspades/Drugo Lice – Slike straha, kao i liveizdanje It’s Alive.

I tog sudbonosnog Ponedeljka, Crni Djaf pušta mi njihov najnoviji full album 13 Ways to Die. Iz zvučnika, tuto force počinju da izlaze pakleno brzi ritmovi, đavolske gitare i horror orgulje, grobljanski akordi na klaviru. Uz strašne tekstove o mrtvim ljudima u gepeku, glasovima u glavi, motornim testerama, šokantnim ljudskim nastranostima, doktorima koji su izvodili zabranjene zahvate. No straha nema, to su samo elementi koji se koriste da bi se ispričale ljubavne storije, čudne da, ali su to ipak teme sa kojima se može poistovjetiti svako od nas.

                                                        

S druge strane potpuno je razumljivo bavljenje ovakvim temama. Vjerujem da je odrastanje i bitisanje u Pančevu, ili recimo Banja Luci puno beznađa, i da smo svi u sivilu svojih gradova željeli da pobjegnemo od sive svakodnevice. Da smo svi na bilo koji način željeli da dodamo slatki začin fantazije. Evo kratki prelaz preko pjesama sa ovog albuma koje obrađuju svakodnevne teme na fantasmgoričan način. Uvodna Grad duhova komotno je pjesnikovo viđenje Pančeva/Banja Luke/Glasgowa/Detroita ili bilo kojeg ekonomski uništenog industrijskog grada. Leševi u gepeku je priča o sretno zaposlenom omladincu, koji zaista voli svoj posao – pa makar radio u pogrebnom preduzeću. Pjesma Draga je o prikupljanju sjećanja na izgubljenu ljubav. Sledeć dve pjesme imaju društveno – koristan sadržaj: 40 dana je pjesma o običajima i potrebi pridržavanja istih, kao i očuvanju sjećanja na ljude koji nisu sa nama, dok Virus opominje na mogućnost izbijanja epidemije neke bolesti i savjetuje kako da se ponašamo u slučaju iste. Sadista i Kanibal je priča o tome da ljubav prelazi sve granice, i da smo spremni prihvatiti tu drugu osobu sa svim njenim manama i vrlinama. Dok Krvavi Mjesec je topla priča o porodičnim vrijednostima, kao i podsjetnik da bi porodica trebala biti naš najveći oslonac.

Jedinu zamjerku ovom albumu bi mogao naći u produkciji. Snimljen je zaista preispoliran, tako da vi skoro i ne čujete prljave gitare i rifove, i sve je podređeno vokalima i klavijaturama. No kad poslušate bilo koji album neke od ovih instant zvijezda koje nam zavijaju sa malih ekrana – onda bi ova moja primjedba teško bila nešto negativno. Neki od njih bi prodali dušu nečastivom da bi ovako zvučali.
Ovaj album je zaista svježa pojava na ovim prostorima. Iako je psychobilly scena zaista živa, ovi bendovi nikad ne dobiju priliku da se predstave široj mainstream publici. Sa obzirom na njihov kvalitet, to je jedna velika šteta. No čini mi se da je takva situacija prisutna svuda u ovom društvu. Ne možete očekivati pomoć sa strane i od strane institucija. Potrebno je da stisnete muda, uzmete instrument (po želji) u ruke, i pokažete (vampirske) zube svima.

Album možete poslušati ovdje,
Ali podržite scenu i umjetnike tako što ćete kupiti nosač zvuka.

Recenzija: Function - Incubation (Ostgut Ton 2013)

Prosječan mit

Svaki muzički pokret je pun mitova. Muzička industrija konstantno koristi tu mitologiju da svom proizvodu da bezvremensku auru. Istu mitologiju nam nudi muzička štampa – koja time opravdava svoje postojanje, prihvatajući ulogu arbitra između slušaoca i tvorca muzike. I Techno ima svoju mitologiju. Koja nam se konstantno prepričava npr. mit o detroitskom otporu, mit o Ibizi kao ostrvu žurki, mitske bahanalije u klubovima negdje na Belgijskoj granici ili sjeveru Engleske. Ono što želim naglasiti je da mitologija nužna, svi je koristimo, od izdavača do publike koja je prisustvovala rađanju jedne epohe, da bismo racionalizovali i opravdali, u mom slučaju svoje nezaboravne noći. Da ih nikad ne zaboravimo.

U ovom slučaju imamo mit u stvaranju. Učesnici u mitu su trendsetterska izdavačka kuća Ostgut Ton, kultni muzičar Dave Sumner aka Function, i larger-than-life studijski tehničar Tobias Freund (nekadašnje mušterije su: Minni Vanilli i Meta Loaf). Mitska situacija je sledeća: Poznato je to da je za produkciju jednog Techno albuma potreban barem pristojan kućni studio, i da su producenti najčešće sami umjetnici. Takvi albumi  ne trebaju post produkcijsku kozmetiku. Dave Sumner je, spomenuvši u jednom intervju,  želio da snimi techno ploču u profesionalnom studiju sa studijskim tehničarom. Da bi to uspio potreban mu je i izdavač koji će sve to omogućiti (čitaj: platiti). Izbor pada na Tobias Freunda i berlinski Ostgut Ton, inače ljude koji stoje iza institucije Berghain. Glavni detalj mita leži u objavi da je Incubation hi-tech studijska ploča. Takav se i reklamira i predstavlja od strane muzičkih kritičara. Svi preduslovi za album godine su tu. No, da li je zaista tako?

Album otvara traka Voiceprint, ambientalna vožnja sa zvukom klavira koji oscilira. Zatim imamo Counterpoint sa atmosferom odbrojavanja za poletanje space shuttle-a. Naslovna Incubation je kilotonski projektil za dancefloor, a Gradient I nije daleko od od onoga što Sumners radi u Sandwell District – što znači rolajući motorni funk. Ostatak albuma je više dancefloor friendly materijal za ep izdanja, i ne donose ništa epohalno.
I to je ono što je problem ovog albuma. Incubation je dobar čistokrvni, visoko oktanski album. Vrlo dobar, ali apsolutno ne epohalan. To što je rađen sa profesionalnim tehničarom ne donosi revolucionarnu promjenu. To možete osjetiti sa preciznim i čistim zvukovima, ali nepromjenjena forma ono što ga ne izdvaja iz mora drugih techno albuma. Function nam jednostavno nije donio nikakvu muzičku promjenu, ništa novo što ćemo secirati u godinama koje slijede. Odličan Dj alat, i to je sve. Zaista sam spreman da prihvatim mit, da mi začini surovu realnost i da ga rado prenesem nekom drugom, ali u ovom slučaju: don't belive the hype!!!

Album možete preslušati ovdje.

Recenzija: Autechre - Exai (Warp 2013)

Silikonska pustinja

 

"We like things like a puzzle where it's revealing itself and changing. And you can almost follow it, because it works the same pace as your brain works. The trick is not to get it to work faster or slower, but to get it in tune with yourself." - Autechre

Prije nešto više od dvadeset godina šefildski Warp je izdao važnu kompilaciju pod imenom Artifical Intelligence, na kojoj su promišljeno i inteligentno odabrane, čini se najbolje ideje koje su se pojavile do tada. Ta 1992. godina ostaće upamćena i po britanska omladina koja je kao bez osjećaja za vrijeme proživljavala rave. Organizatori ovih žurki umorili od sukobljavanja sa policijom, a nezainteresovanost za techno i house bila je sve izraženija, čak i britanskim časopisima. U takvom stvorenom vakuumu Artifical Intelligence izlazi  kao muzika  „za mozak“, a ne za kukove i postaje polazna tačka, manifest nove vizije elektronske muzike. I upravo će se na AI-u pojaviti imena koja će se nositi zastavu nečeg što će se zvati kao IDM ili ti „inteligentnog techna“: Aphex Twin (kao The Dice Man), B12 (kao Musicology), The Black Dog (kao I.A.O), i heroji ovog teksta Autechre (kao Autechre).

Autechre će svoju zaraznu formulu, spoj hip hop beatova, zvukova i melodija koji kao da dolaze iz silikonskih snova o mašinskom ekvivalentu zalaska sunca, uspjeti predstaviti kao viziju budućnosti i soundtrack stremljenja novom transhumanizmu. I zaista Autechre jesu svojevrsni kauboji digitalne granice, koji svoje mašine guraju sa one strane zvučnog horizonta. Njihova prva četiri albuma  Incunabula (1993), Amber (1994), Tri Repetae (1995) i Chiastic Slide (1997) su postavili standarde tople digitalne estetike, gdje ljudi i njihovi instrumenti komuniciraju pomoću buke i zvučnih slika. Estetike  gdje je mašinski glitch pokazatelj emocionalne inteligencije kompjuterskih procesora, ili želje za komunikacijom jednog mikročipa... ili jednostavno i mašine griješe, a ljudski je griješiti. Kad još muziku zavijete u vizuelne uratke studija The Designers Republica i Chris Cunninghama onda nije ni čudo da kad nekom pop kult  sladoukscu spomenete Autechre, njemu kao Pavlovljem psu, krenu sline.

                                                        

Nastavak priče, međutim ne nosi po piscu ovih redova ništa dobro. Toliko nositi svoje radove (pre)više u budućnost, kao u nekoj SF priči, može biti samo zla kob. Exai bi se savršeno uklapao kao soundtrack za vizije William Gibsona kada je pisao Neuromancera, ili Count Zero i Mona Lisa Overdrive. Zlokobna i mračna atmosfera svijeta budućnosti, uplitanje u život običnih ljudi od strane korporacija, usamljeni antijunaci koji "jašu" bespućima cyberspacea. Kiborzi, VI, hologrami su "bića" koja nastanjuju ovaj svijet, a tehnologija i tehnološka dostignuća koja je ostala tamo negdje na početku 90-ih. Tu se javlja problem sa Autechreom i njihovim novim albumom, ostali su vjerni estetici i ciljevima sa početka 90-ih, pogledu na budućnost ukorjenjen u prošlost. Kao što su na posljednja tri albuma Autechre su u fazi gdje više ni kopanje po apstrakciji i nenastanjenim predjelima, ne donosi slatke plodove.  Njihova muzika sada zvuči kao čista, ogoljena apstrakcija - eksperiment koji je sam sebi svrha.

Novi album Exai ne donosi ništa novo osim sve grubljeg zaplitanja u muziku koja zvuči više kao trodimenzionalna Morzeova azbuka ili soundtrack rješavanja jednačina sa dve nepoznate. Jednostavno kao da se nikad nije desila 2005-ta i dubstep, kao da nikad nismo čuli glitch techno/ambient, kao da je breakcore samo jedna od tek moguća muzička evolucija, kao da nam se nikad nije desla seizmička aktivnost u obliku Sunn O))). I tu bi svaku dalju analizu Exai-a rado prekinuo. Da li je problem nekonvencionalnost njihove muzike ili je naše interesovanje za takvu muziku prestalo ?? Ne bih rekao, pa eto imamo svakakve kreature na top listama koji kao da su kopirali semplove sa Quoristice albuma. Pa čak svojevrsni tvorci i grobari trendova, muzički mediji, sve više su zainteresovani za teme tipa: koje više uticao na Aphex Twina: John Cage ili Stockhauzen. Ono što se dogodilo jeste promjena naša žiža interesovanja i pogled na tehniku i tehnologiju - kad pogledate tendencije u muzici više nas ne interesuje, recimo koliko možemo puta strechovati notu ili programirati što iščašenije robotske ritmičke strukture. 


                                                                     

No nije ni to problem za Autechre. Niti je Exai loš album. Problem je u previsoko postavljenoj ljestvici, u prečistom glitchu, kao da ovo nije zvuk zajedničkog rada ljudi i mašina, nego programiran algoritam da radi varijacije, da se mjenja  – ali da ne mutira i odlučuje sam. Exai će sigurno imati publiku u obliku novih generacija koji su čuli za Autechre, za freakove koji i dalje slušajući misle muziku, ljude koji bezuslovno štuju kult Warp records (grupa u koju spada pisac ovih redova), lovce na zvučne stimulanse, kradljivce semplova i tehnika produkcije, kao i ljude koji ne mogu da ustanu iz kreveta a da ne rješe dva - tri diferencijala prije doručka...