Poppy Fields Forever
Stereotipija je predstaviti uspješan njemački proizvod sa bilo
kakvim pojmovima koji insinuiraju na rat i osvajanje, ali izdavačka kuća
Kompakt jeste imperija. No doubt. Prepoznatljivi po
svojoj pop estetici, počev od omota izdanja, plasiranju izdanja, do
najvažnijeg elementa kao što je muzika. Upravo to postavljanje prefiksa pop
daje njihovim „proizvodima“ etiketu kempa, iza kojeg se krije emotivna
muzička priča, i hladna ekonomska računica. Dovoljno je pogledati njihov
katalog izdanja i potpisanih izvođača (Gui Borato, Matias Aguayo, GusGus, Thomas Fehlmann, Superpitcher, Michael Mayer, etc etc...) da ne možemo biti sigurni u koji kalup bi ih stavili, i odvojili od major
izdavača. No upravo u takvoj ekonomskoj strategiji, vidi se mogućnost
da rade ono što vole, tj. da se posvete onome što najbolje rade:
produkciji neke od najljepših ploča u istoriji elektronske muzike.
Iza novog larger-than-life izdanja kriju se dva poznata lica Jörg Burger i Wolfgang Voigt. Sa već etiketom klasika ambient/techno/dub/pop forme, poput albuma projekata Gas ili Burger/Ink iza sebe, njih dvojica su se okupili za novi projekat pod imenom Mohn njemački naziv za biljku Mak (Papaver somniferum). No daleko od toga da ovaj projekat treba da opija ili da otkloni bolove. Mohn
bukvalno slušaoca budi i otrežnjuje iz njegovog unutrašnjeg monologa.
Ovaj album jeste jedna klasična pop ambient priča, sa dugim synth
intervalima, pod delay efektom koji su u loop-u, omogućuje onaj sanjiv
osjećaj. No upravo takva zvučna kulisa, dovoljno osjetljivom biću, budi "smell the coffee" osjećaj za svijet oko njega.
Od prvih uvodnih tema Einrauchen i Schwarzer Schwan koje zvuče kao da su isčupane iz nekog izgubljenog nastavka filma Alien (pa dobro, svi smo nestrpljivi za novim filmom Ridley Scotta). Dok numere tipa Ambientot ili singl Saturn,
odišu obojenim temama, lagano rađanje sunca i velika nostalgija,
savršene za promatranje proljetnog lišća na drveću ili arhitektonske
(ne)kulture u centru grada. Završni dio albuma predstavljaju trake koje
neodoljivo na muziku koju nam Kompakt poslužuje na svojim Pop Ambient kompilacijama (trake tipa Das Feld, Eberplatze, Mohn) dub delay na odsviranu melodiju koji ostavlja utisak kao da se dotična melodija ubacuje, kroz prostor:vrijeme, tačnije poslije određenog vremena stvara se zvučna iluzija da melodija „uskače“ u drugi loop, i opet, i opet, i opet...
Ono što piscu ovih redova je upalo u pažnju, kako ovakva muzika djeluje na sredinu oko vas. Što mu je samo po sebi ostalo fascinantno, npr. da je primjetio da je vozač/kauboj iz drugog pravca vozio većom brzinom od dozvoljene, ili da je u komšiluku otvoren novi fitness centar za koji nije imao pojma, iako je par koraka od njegovog stana. A samo da još vidite arhitekturu zgrada koje su građene bez urbanističkog plana. Divno.
Kompakt je za ovo remek djelo opet postavio nove standarde u ambientalnoj muzici, jer je Mohn
zaista remek djelo. Ali dva faktora mu smetaju da pobjedi u finišu.
Prvo što ovakva muzika zaista mora da dopre do slušaoca, i oni
najuporniji će tek pronaći u hrpi melodija, kojima ga zasipa njegov
audio uređaj, izvući tanke detalje. Drugi faktor je taj što je prije Mohn-a, na njemačkom labelu Prologue, izašao Voices from the Lake istoimenog projekta. Međutim audio putnici će i ovom vrstom transporta da surfuju na moždanim talasima.
No comments:
Post a Comment